Osnovna škola Marije i Line Umag

U petak, 27. travnja 2012. u našoj školi su gostovale književnice Sanja Pilić i Nives Madunić Barišić u organizaciji knjižničarke Jelene Paić Hrbat. Prije samog susreta s učenicima u Plavoj dvorani književnice su se upoznale s Tonkom Čikeš i Filipom Smaićem, novinarima koji su za njih pripremili pitanja.

Vedra i nasmiješena Sanja Pilić govorila je učenicima o svom spisateljskom radu, o svojim počecima te kako ju je njena mama Sunčana Škrinjarić, također književnica,  potakla na pisanje. Piše za Modru lastu, Prvi izbor, a naša škola joj je poznata po prof. Vinki Burolo, jer se na raznim natjecanjima  susrela s učeničkim radovima naše škole kojima je upravo prof. Burolo bila mentorica. Iako živi i radi u Zagrebu, ne voli zimu, već obožava ljeto i sve u vezi s njim. Zbog toga je i kupila stan u Rovinju, gdje provodi dva mjeseca godišnjeg odmora, a u njega je i smjestila radnju svog romana Što mi se to događa? Za pisanje jedne knjige dovoljna su joj dva mjeseca, voli pisati o pozitivnoj djeci koji, naravno, imaju svoje probleme, ali ih u njenim romanima uspješno svladaju. Ne piše nikako o djeci koji hodaju namrgođeni i ljuti su na cijeli svijet. Najdraži  pisci su joj Erich Kästner, Mato Lovrak, Jagoda Truhelka, William Saroyan, a odušeljena je Adrianom Moleom, simpatičnim likom iz pera popularne engleske spisateljice Sue Townsend.

Sanja Pilić predstavlja svoje knjige

Pozvala je novinare Tonku i Filipa da joj postave pripremljena pitanja. Filipa je posebno hrabrila jer joj je prilikom upoznavanja rekao kako se čudno osjeća.

- Kada ste se počeli baviti pisanjem?

- Počela sam pisati s 32 godine jer mi je tada proradila mašta, prije sam se bavila fotografijom i snimanjem.

- S koliko ste godina objavili prvu knjigu?

-  Prvu knjigu  sam objavila u 34. godini.  

-   Iz Vaše smo biografije pročitali da radite kao samostalna umjetnica. Može li se živjeti od pisanja?

-  Može i ne može. Srećom sam napisala puno knjiga pa mogu reći da mogu živjeti od pisanja, ali većini književnika pisanje predstavlja sekundarni izvor primanja. Naime, oni rade u školi, na fakultetima itd.

-  Što pišete u posljednje vrijeme? Je li na pomolu neki novi naslov za djecu i mlade?

-  Da, pišem novu knjigu Vidimo se na Fejsu.

-  Odakle crpite ideje i teme za Vaše romane?

-  Od svuda, crpim ih kroz život. Eto, na primjer Filip Smaić će mi poslužiti kao inspiracija za lik u novom romanu. Ideje mi dolaze stalno, kada upoznam zanimljivu djecu poput vas ili kada se nađem u nekim novim situacijama.

-  Koliko Vam vremena treba da napišete knjigu?

-  Nekoliko mjeseci, ali ako pišem svaki dan, treba mi mjesec ili dva.

-  Koliko autobiografskoga ima u Vašim knjigama?

-  Eto, ja sam Mašina i Reneova baka, a Maša mi je poslužila kao lik u mojim romanima, ali Renea još nisam spomenula u knjigama.

-  Od svih knjiga koje ste napisali, koja Vam je najdraža?

-  Sve moje knjige su mi drage , ali najdraža mi je najnovija Fora je biti faca, zar ne? To vam ide nekako kao s novom haljinom, najdraža ti je ona najnovija.

-  Volite li pisati na kompjutoru ili ručno na tradicionalni način?

-  Više volim pisati na komjutoru, prije sam se služila pisaćom mašinom.

-   Koliko Vam znače priznanja i  nagrade?

-   Znače mi, ali šteta je što nisu i više novčano popraćene.

-   Kako se Vaša djeca nose s činjenicom da im je mama poznata književnica?

-   Možda bi moja djeca više voljela da im je mama neka tajkunka ili da se bogato udala, ali se svejedno ponose mnome, jer smo svi u našoj obitelji umjetnički nastrojeni.

Sanja Pilić i Filip Smaić

Tonka, Filip i Sanja

Osim naših novinara priliku da postave pitanje književnici imali su i ostali učenici. Tako je Ana Cerovski iz PŠ Kmeti bila zainteresirana zašto književnica piše uglavnom o četrnaestogodišnjacima. Pilić je odgovorila da su joj oni među najinteresantnijom dobnom skupinom jer su u pubertetu i svašta im se počinje događati.

Sljedeći školski sat djeca su imala priliku upoznati Nives Madunić Barišić, književnicu i urednicu-dramaturginju na HRT-u. Govorila je o svom romanu Tajna čokoladnih bombona, odnosno što ju je ponukalo da njene likove utjelovljuju mačka i pas. 

Nives Madunić Barišić

Odgovarajući na pitanja Filipa i ostalih učenika, kazala je kako je počela pisati veoma rano, s trinaest godina, jer je kao mala primijetila da su se ljudi zainteresirali za ono što piše. Za pisanje Tajne trebale su joj dvije godine, a velika ljubav prema životinjama jedan je od glavnih razloga pisanja tog romana. Također smo doznali da voli pisati za djecu, iz svoje mašte i iz svoga života crpi ideje za dramske emisije, dramske tekstove i romane. Priznanja i nagrade je čine sretnom, jer potvrđuju da dobro piše i da su njena djela  priznata od dječje publike. Ivan Kušan joj je omiljeni pisac, stoga i ne čudi što voli avanturističke romane te nam je priznala kako je u njenim djelima prisutan Kušanov utjecaj. Zelena boja je njena najdraža boja, što je Filip zaključio iz naslova njenih igrokaza u kojima se ona  pojavljuje. Odgovorivši na pitanje Dee Miško, vjeruje da bi se po Tajni čokoladnih bombona  mogao snimiti dobar dječji film.

Nakon susreta književnice su potpisivale knjige koje su učenici mogli kupiti na dan susreta. Ostat će nam u ugodnom sjećanju jer su nas osvojile svojom simpatičnošću, ležernošću i pristupačnošću.

Tonka Čičeš, 5.c

Filip Smaić, 6.a

Mentorica: Jelena Paić Hrbat, prof. i dipl. knjižničar

Foto: Jelena Paić Hrbat, prof. i dipl. knjižničar

Ostale fotografije pogledajte u Foto-galeriji