Pokraj spomen-obilježja u Brutiji komemoracijom je u srijedu, 28. ožujka 2012. obilježena 68-godišnjica pogibije mladih partizanki Marije Medica i Line Zakinja. Marija Medica i Lina Zakinja  ubijene su na tom mjestu samo zato što su željele slobodu, mir, prijateljstvo i suživot.

       Školski zbor OŠ Marije i Line pod vodstvom profesorice Mirele Zemčak  izveo je na početku susreta  državnu himnu Lijepa naša domovino i svečanu pjesmu Krasna zemljo, Istro mila.

     Susret  je otvorio predsjednik Udruge antifašističkih boraca Umaga Anton Kosmina, nakon čega su predstavnici gradske vlasti, škola i lokalnih političkih stranaka na spomen-obilježje položili vijence.
      Nakon govora predstavnika Grada Umaga učenici OŠ Marije i Line i TOŠ ''Galileo Galilei'' recitirali su po dvije pjesme na hrvatskom i talijanskom jeziku.

     Na temu života i smrti Marije i Line Udruga antifašističkih boraca Bujštine organizirala je  literarni natječaj za učenike umaških osnovnih škola. Tradicionalno su se birala  po 3 rada na hrvatskom i talijanskom jeziku. Iz OŠ Marije i Line treću nagradu od 100 kn  dobio je učenik Tomislav Kučina, drugu nagradu od 200 kn ArianaParipović, a prvu od 300 kn dobila je Mikela Klaj. Nagrade je uručio gospodin profesor Mato Vidović, ravnatelj OŠ Marije i Line. Prvonagrađene radove učenici su pročitali.

        Voditeljice programa Chiara Mekinić i Ariana Paripović zahvalile su Udruzi antifašističkih boraca Bujštine na izdvojenim sredstvima za nagrade, kao i na trudu oko proslave. Nakon zahvale  školski zbor je otpjevao pjesmu Crveni makovi.

     Na kraju  susreta gospodin profesor Mato Vidović, ravnatelj OŠ Marije i Line,pozdravio je sve nazočne i najavio drugi dio  tradicionalnoga okupljanja.

                                                                                       Novinarska grupa

                                                                           Voditeljica: Vesna Janjiš, prof.

Literarni rad nagrađen 1. mjestom:

MARIJA I LINA

SVOJ SU ŽIVOT DALE ZA NAŠU SLOBODU

          Marija Medica i Lina Zacchigna. Dvije mlade heroine koje bi trebale biti uzor svakom čovjeku. Vjerojatno većinu ljudi i ne zanima što one znače i koliko su zaslužne za slobodu kakvu danas imamo.

          Ali, je li doista pametna odluka zaboraviti teroristički čin kojim su lišene života vrlo mlade i nepokolebljive djevojke ovoga kraja – jer to je dio naše povijesti. No to je samo jedan vrlo malen dio stanja koje je vladalo pri kraju stravičnog Drugog svjetskog rata u kojemu su se na vrlo tužan, ali i misteriozan način ugasili i napustili nas mnogi nedužni životi. Među njima su bile Marija Medica i Lina Zacchigna, dvije prijateljice i „drugarice“ koje su si pomagale do kraja. Koje su se borile za slobodu jer su vjerovale da postoji bolji i ljepši život od onoga u ratu, muci, strahu i mržnji. One su nastradale samo zato jer su htjele mir i dobro za sve. Ali ako kažem „nastradale“, hoće li to doista opisati svu njihovu patnju i strahove? Vjerujte mi da svaki put kada se prisjećam njih, postanem tužna. „Zašto?“ – pitala sam se tisuću puta, a i dalje se pitam. „Zašto Marija? Zašto Lina?“ – pitam se u sebi sa suzom u oku. Je li to bilo tako neizbježno, zar je bilo tako potrebno da netko pati kako bi se shvatilo što zapravo činimo? Ja mislim da biste bile sretne vidjevši da su se, donekle, okončali ratovi i razriješili problemi u svijetu, ali zacijelo i jeste sretne i tamo gore, na nebu. Iz raja, sjedeći u Božjem naručju promatrate svijet. Zaslužujete biti najveći uzori u životu svakoga od nas, jer ste život dale za slobodu i velikom mukom život završile, ali nikad nikome ne biste ni patnju, ni bol, ni strah poželjele.

                                                                Mikela Klaj, 6.b

Voditeljica: Vinka Burolo, prof.

Literarni rad nagrađen 2. mjestom:

ZA ŠTO SU POGINULE MARIJA I LINA

U Istri ima mnogo Lina i Marija, ali svi znaju koje su to djevojke čije ime nosi naša škola. Iako su živjele prije  68 godina, njihov život se prepričava i danas. Bile su hrabre, požrtvovne, iskrene i dobre prijateljice koje su život dale za bolje danas. Borile su se za svoj narod, za svoju zemlju, za život bez straha, za slobodu. Borile su se za osmijeh na dječjem licu, za slobodnu dječju igru, za duge šetnje nona i nonića. Borile su se za život koji su željele živjeti, ali su im fašisti srušili snove.

 A snovi se ne mogu srušiti jer se za snove borimo i želimo ih ostvariti. Za život iz svojih snova su se borile do kraja. Bile su čvrste i nepokolebljive, hrabre i onog dana kad su u njih uperili puške, dana kad su im oduzeli život, kad su zatvorili njihove oči i usta misleći da su ih zauvijek uništili. Nisu ih uništili, nisu nestale, one i danas žive na hodnicima naše škole, u klupama učionica, u osmijehu učenika. Prisutne su u svakom našem uspjehu i pobjedi.

Moja škola ne nosi ime poznate osobe, ali u svom imenu grli dva velika imena. Moja škola  zove se Osnovna škola Marije i Line.                                                         

Ariana Paripović, 7.c

Voditeljica: Vesna Janjiš, prof.

Literarni rad nagrađen 3. mjestom:

MARIJA I LINA POGINULE SU  ZA SLOBODU

                                                                                          ''Slobode koji nema, taj o slobodi sanja,

                                                                                                Ah, ponajljepši san!''

                                                                                           ( S.S. Kranjčević)

          Navedeni stihovi pjesnika Kranjčevića govore o svima onima koji su kroz našu mukotrpnu dalju i bližu povijest mogli samo sanjati o slobodi. Među njima su i djevojke Marija i Lina koje su umrle boreći se da se njihovi snovi i ostvare.

          Danas smo slobodni. Znamo li što to znači? Cijenimo li to dovoljno? Jesmo li svjesni koliko smo sretni zbog toga? Sigurno ne, bar ne onoliko koliko su Marija i Lina bile nesretne što nemaju slobodu koju mi danas imamo.

         Nama danas izgleda nevjerojatno da je nekad ljudima bilo uskraćeno pravo da govore svojim materinskim jezikom, a kamoli da pohađaju  škole na materinskom jeziku. Mi to danas možemo. Proslavljamo Dane hrvatskog jezika i ponosimo se njime. Na taj način ostvaren je san Marije i Line da svaki narod ima pravo na svoj jezik. Njihova žrtva nije bila uzaludna.

       Da, živim i rastem u slobodi i ponosim se što idem u školu nazvanu po njima.

Tomislav Kučina, 7.d

Voditeljica: Vesna Janjiš, prof.

MOJA HRVATSKA

Ma gdje otputovala

amo je jedna domovina,

gdjegod otišla

jedna je samo Hrvatska.

A u njoj se Umag može naći

 naizgled običan gradić jedan,

 ali se u domovini osjećaš jači

i nikad slobode nisi žedan.

    Mogu otputovati daleko,

      u Pariz, Rim, Beč il’ Prag

 Al’će meni moj Umag,

  uvijek ostati mio i drag.

        I drugog jezika neću pričat,

        osim materinjeg, hrvatskog,

    i druge riječi neću sricati

osim riječi hrvatskih.

Tu je moja Istra stara,

        ima boškarina, koza, magaraca,

           ima jezera i bistrih rijeka i bara

               i puno plavetne ribe usred mora.

                  Zagorski štrukli i slavonski kulen,

   sve bi to meni fino sjelo,

               al' ipak istarski njoki s divljači ,

      meni ostaju najdraže jelo.

Mikela Klaj, 6.b

Voditeljica: Vinka Burolo, prof.