Bilo je to još jedno popodne koje su Iva i Leo proveli  šetajući šumom, bolje rečeno po broju stabala, bivšom šumom. Sunce je pomalo nestajalo iza tmurnih oblaka blijedo sjajeći na sivom nebu. Nad šumu se sve više nadvijala magla.

           Takvo vrijeme nije im pokvarilo raspoloženje. I ovo je bolje nego biti u gradu, sklanjati se automobilima i udisati zrak ispunjen njihovim plinovima. Dobrom raspoloženju doprinosile    su  i slasne čokoladice koje je Leo svaki čas vadio iz svojih prenatrpanih džepova. Smijali su se uspoređujući sebe s Ivicom i Maricom koji su iza sebe ostavljali mrvice kruha kako bi se mogli vratiti. Iza njih su ostajali omoti čokoladica.

              Nastavili su šetati šumom ne obazirući se na grančice koje lome i omote koje ostavljaju. Na trenutak  Leo je stao. Bio je siguran da je čuo neki glas. Stala je i Iva. Nije im se samo učinilo. Jasno su čuli promukli glas, glas pun žalosti. Stali su kao ukopani i slušali stablo ispred sebe.

 - Nemam više prijatelja, nemam čak ni poznanika, svi su nestali. Okrutno su odsječeni i ispiljeni na komade. Na njihova mjesta su došle  zgrade, ceste...Čak sam se prestao buditi uz pjesmu ptičica. Nema ih više. Njihova gnijezda su uništena. Ona koja su preostala,  uskoro će biti napuštena zbog zagušljiva zraka koji stvaraju automobili. Više nema ni mojih prijateljica, vrijednih vjeverica. Svi moji prijatelji sele se u preostale šume koje će na kraju završiti poput ove. Ja ostajem jer vjerujem da će se jednog dana ljudi opametiti. Želim živjeti, želim umrijeti od starosti. O meni i životinjama za koje znam da će se jednog dana vratiti, brinuti će se svi, a ne samo šačica djece i odraslih. Shvatit će da sam  potreban. Stvaram kisik bez kojeg vi ne možete, uljepšavam prirodu i pružam dom ptičicama i vjevericama, donosim plodove. Ukoliko se to ne dogodi brzo, nestati ću kao i ostali. Već nas je malo. Svake godine sve manje. Po gradovima su polijepljeni  plakati na kojima su poruke poput 'Čuvajmo prirodu', no to malo tko  čini. Djeca slušaju ono što im učitelji govore i kimaju glavom, a poslije zagađuju mene i moj okoliš. Moja prijateljica rijeka je, također, nezadovoljna. Uništava je industrija, izgaranje fosilnih goriva i otpadci životinja koji se bacaju u nju i time je čine nepitkom. Neki od mojih prijatelja su zaštićeni jer ih je premalo pa se ljudi boje da će ta vrsta izumrijeti. Tako će jednog dana biti sa stablima. Bit će nas tako malo da će nas početi čuvati. Ali, bojim se da ne bude prekasno. Kako niste svjesni da bez nas ne možete. Vi ste bez nas kao more bez soli, poput duge bez boja. Zašto? Zašto nam činite sve to? Zar ne vidite koliko patimo? I vi počinjete patiti. Sve češće kašljete zbog zagađenog zraka. Što više uništavate nas, to više uništavate sebe. Samo to ne primjećujete jer se događa postupno.  Kako vam nije žao? Zar ne vidite svu ljepotu prirode? Zar nije prekrasno kad cvijeće cvjeta, leptiri lete, ptičice cvrkuću i rijeka žubori. Nemojte poreći svu tu ljepotu. Znam da vam je lakše voziti se autima nego biciklima, ali je isto tako lakše udebljati se i biti u lošoj formi. Da se vozite biciklom, mogli biste osjetiti zrak bez one zagušljivosti u njemu, mogli biste osjetiti mirise cvijeća. Zato, molim vas, promislite o mojim riječima i učinite nešto za promjenu! Mi smo pluća Zemlje, mi smo ljepota, mi smo nečiji dom.

Glas je iznenada utihnuo. Pored stabla  stajao je drvosječa s pilom u ruci.  Bilo mu je žao tako lijepog mladog drveta, ali što da radi. Teška srca upalio je pilu. Tješio se da  on samo radi svoj posao. Nije na njemu da misli. Stablo je uskoro bilo srušeno na tlo. U tišini koja je odjednom zavladala šumom, čulo se tiho plakanje preostalih stabala.

Iva i Leo  bili su zaprepašteni i posramljeni. U riječima stabla prepoznali su sebe, svoje prijatelje, pa i roditelje. Zar i njih roditelji ne voze do škole? Troše  i oni nemilice papir i bacaju ga gdje im padne na pamet? Uzimaju   plastičnu vrećicu za sve što kupe? Ne razmišljaju   gdje će baciti istrošene baterije, stare lijekove? Troše  nemilice vodu? Osjetili su grižnju savjesti. Pred očima bila su im kržljava stabla uz korita rijeka na kojima su umjesto lišća sramotno lepršale plastične vrećice. Sjetili su se sramotnog izgleda svojih ulica nakon što bi bura izvukla sve ono, po kutovima, skriveno smeće.

Vraćajući se kući, znali su što trebaju činiti. Otvorit će oči svima oko sebe kao što je njima otvorilo stablo. Riječi Više cvijeća, manje smeća odsada neće biti samo prazne riječi. Predložit će svojim roditeljima da umjesto automobila voze bicikle. Oni će u školu ići pješice.  Zajedno će sa svojim prijateljima izrađivati prezentacije, plakate, pisati pjesmice o zaštiti prirode. Prezentirat će ih svuda oko sebe. Svi moraju shvatiti koliko je priroda važna i potrebna. Postat će čuvari prirode. Njihov znak bit će stablo s osmijehom.

                                                                     Tomislav Kučina, 7. D

                                                                      Rad poslan na literarni natječaj TZ