2012-05-25 08:02:51

Literarni rad

 

Draži i muke odrastanja

NA PUTU DO SREBRNE CESTE

                                                 ''Nisi više dijete! Mogla bi prihvatiti odgovornost za svoja djela.

                   Nije to za tebe, još si dijete! Ti ćeš meni glumiti odraslu osobu… tek ti je trinaest…''

 

                    Tko sam ja? Što želim? Što mi se to događa? pitanja su koja većina mojih vršnjaka često postavlja sebi. Mnogi bi odgovorili da znaju tko su, ali da nisu potpuno sigurni. Kako i biti siguran kad  odrasli u jednom trenutku od nas traže zrelo i odgovorno ponašanje, a u drugom ophode se prema nama kao djeci. Neki roditelji i učitelji  doživljavaju nas kao buntovnike bez razloga pa nas zbog našeg, po njima čudnog ponašanja, kažnjavaju i stalno kritiziraju. Zaboravljaju da smo u godinama kada nam je zbrka u glavi, kad mislimo da svakim danom propuštamo nešto čega sutra neće biti, kad mislimo da se umire zbog neuzvraćene ljubavi, kad, ako po nečemu nisi poseban, kao da ne postojiš; zaboravljaju da nam je sada  njihova pomoć najpotrebnija i da takvim ponašanjem, u stvari, želimo samo privući njihovu pažnju. Da se pokušaju uvući u našu kožu, znali bi kakve probleme imamo, što nas muči, čega nas je strah i jesmo li sretni kad bi, po njihovom mišljenju, trebali najsretniji biti.

        Ne znaju da je teško učiti svaki dan, strahovati da ćeš biti prozvan, ako ne znaš,  biti  ismijan. Ponekad smo bez volje i ne  da nam se učiti. Taj razlog za roditelje ne vrijedi. Odmah slijede riječi da učimo za sebe, a ne za njih. Istina je to, ali dosadna istina jer učenje je nekad dosadno.

              Sad još i ta školska natjecanja! Grozno je kad vam se rugaju jer ste zadnji na listi. Ništa   onda ne znači što nam roditelji ili učitelji govore da nismo zadnji jer su slabiji oni koji se na tom natjecanju nisu pojavili. Lijepo bi bilo kad bi se na listama rezultata našla samo imena pet najuspješnijih učenika. Ostale učenike treba samo pohvaliti i nasamo im reći njihove rezultate.

              Dosta o učenju. Idemo malo o najdražem dijelu školskog dana…o velikom odmoru. Za vrijeme odmora važno je  gdje se u kojem trenutku nalazite jer trebate biti dobro informirani i u centru zbivanja. Kako to postići? Ako ste zgodni i lijepi, nemate problema, ali ako niste, a želite biti među popularnima ili bar primijećeni, onda krećete u borbu. Prvo počnete manje jesti, a onda vidite da vam baš ne ide pa se upišete na fitnes i mislite kako ćete za deset dana imati savršenu figuru. Prođe deset mjeseci, a još niste zadovoljni svojim izgledom, sve  je teže otići na fitnes, a sve bi dali za čokoladu, čips, coca-colu. I onda se odjednom stvori ogledalo. Joj, tko ga je izmislio, bili bismo sretniji da ga nema!  Pred ogledalom baš u „pravom“ trenutku  pojavi se prištić. Katastrofa! Sad bi nam baš dobro došao fotoshop da sakrijemo prištić, popravimo frizuru – malo dodaš, malo oduzmeš i super izgledaš.

             Živio fejs, tu nam je najljepše! Komentar odraslih na ove riječi bio bi:''Današnja mladež ništa ne zna, ni za što nisu zainteresirani, ne znaju se igrati,  družiti, nigdje ne izlaze, samo sjede za tim računalom…''   Znamo mi što želimo, samo ne znamo kako to ostvariti bez njihove pomoći. Nije mi jasno kako ne vide da se nemamo gdje družiti i zabavljati. Možemo otići u obližnji kafić, a za to treba imati novca. Preostaje nam park ili uličice iz kojih nas tjeraju jer smo previše glasni. Ne znam kako je u drugim mjestima, ali mi nemamo disko-klub, zabavni centar ili nešto slično gdje bismo mogli izaći. U klubovima za odrasle za nas nema mjesta, a oni se i   otvaraju kad bismo mi trebali biti u krevetu. Našim je roditeljima bilo ljepše i lakše u našim godinama. Imali  su disko koji je radio od 20 h, a vikendom se otvarao ranije za one koji su mlađi. Zašto mi to nemamo, tko je za to kriv? Mi sigurno nismo. Najlakše je reći: ''Vi ništa ne znate organizirati!'' Kako organizirati ples ili izlazak u kino ako nemamo ni disko ni kino. Ovako nas prepuštaju izazovima od kojih  stalno strahuju i satima nas upozoravaju da im, ako želimo sretnu budućnost, moramo odoljeti, umjesto da se oni  organiziraju i učine da dobijemo mjesto gdje se možemo okupljati. Oni bi mirnije spavali, a mi ne bismo morali skrivati od njih gdje smo bili.

           Zbog nepostojanja takvih  mjesta neki  su svoje mjesto za  izlazak pronašli u  parkiću u  kojem ih strpljivo čekaju i raširenih ruku primaju u svoj klub oni koji su  svoj život skoro već uništili.  Mnogi su tako počeli pušiti, a tako će jednog dana možda početi i uzimati ono čega se njihovi roditelji najviše boje. Kad to učine, uvjeravaju nas ostale da se osjećaju super. Pričaju o nekoj posebnoj sreći, a stalno se skrivaju po nekim kutovima. Valjda, kad je čovjek sretan, želi da ga vidi cijeli svijet!

         Ipak većina nas je sretna i zadovoljna onim što ima. Imamo roditelje, braću, sestre, bake i djedove, prijatelje koji nas vole i poštuju, u čijem se društvu osjećamo posebno, prihvaćeno, sigurno. Oni nam pomažu u odrastanju i  paze da nam sadašnjost ne upropasti budućnost. Jednog dana nećemo imati trinaest, ni četrnaest, ni petnaest godina…postat ćemo odrasli i sretni ljudi jer smo imali one koji nas vole, one koji su nam pokazali put do srebrne ceste…ceste koja vodi u sretnu budućnost i svijet odraslih.

                                                                                             

                                                                                            Ariana Paripović, 7.c

                                              Lidrano 2012. – novinarski rad predložen za državnu smotru


Osnovna škola Marije i Line Umag