Nakon lanjske veoma uspješne dramatizacije legende "Kako su vile gradile Arenu, a divovi Hum", dramatizacijom legende Vile iz Kočja učenici PŠ Kmeti započeli su svoj ovogodišnji bajkoviti božićni program i izvrsnim nastupom oduševili punu dvoranu Doma kulture Sveta Marija na Krasu.

Svojom scenskom igrom uveli su nas u čudesni svijet vila iz šume Kočje na otoku Korčuli i tako otišli korak dalje od istarskih legendi koje su prezentirali prošle godine, a u kojima smo vidjeli kako su vile gradile Arenu, a divovi Hum.  Na taj će način kao vrijedni sudionici Erasmus +  projekta P.L.A.C.E.S.  koji se u OŠ Marije i Line uspješno provodi već drugu godinu zaredom, ostalim europskim školama sudionicama prikazati naše hrvatske legende i kulturu.

Scenska igra: Legenda „Vile iz Kočja“

Stopala u dubokim naslagama otpalog lišća dalmatinskog hrasta i lovorike ne ostavljaju tragova, samo miris, miris koji opija. Šum vjetra u gustim krošnjama bora, ptičji pjev, igra svjetla i sjene najneobičnijih šumskih i kamenih oblika uzbuđuju maštu. Puteljci vas vode labirintom kojim se zabavljala priroda, a zatim -  iznenađenje!

Voda - bistra, pitka, hladna i ugodna.

U prirodno oblikovanom kamenom koritu, ogleda se maleno jezerce –Vilino korito!

Da, vile su njegove čuvarice. 

Legenda kazuje kako je u obližnjem selu živio čovjek koji je rado boravio u Kočjama, i više no što su suseljani, a posebno seljakova žena, mislili da treba. Raditi treba, orati zemlju, saditi lozu, maslinu zbrinuti, ogrijev pripremiti... a bliži se Badnje veče....Božić.

Valja kuću očistiti i borovinom je ukrasiti.

No, nisu suseljani znali njegovu tajnu. Mikuletu su se ukazale vile! Zavedene njegovim sviranjem male pastirske frulice, odbacile su vilinski oprez, te se odlučile približiti ljudskom stvorenju. Naposljetku, vile se vazda rado igraju i vrlo su znatiželjne...

Vile su ipak skrovita bića, biraju pažljivo kome će se otkriti, i nikada ne znaš kada ili zašto će te napustiti. Ipak, naplesale su se i nasmijale s Mikuletom te mu dale  vreću, punu i tešku, uz uvjet da je ne otvara dok ne dođe kući!

No, takva ti je ljudska znatiželja. Otvorivši vreću na pola puta do kuće, našao je u njemu obično kamenje. Ljutit i uvrijeđen, pokraj puta je ispraznio vreću, te nastavio polako prema kući.

Eto, kako je Mikuleto bio poučen strpljenju!   

Tek došavši kući i udarivši u ljutnji praznom vrećom o tlo ispred svoga doma, ostao je zatečen reskim zvukom kada je vreća pala na tlo. Zlato! Zlatni dukati, njih par, ostalo je na dnu vreće! Tako su ga darovale vile!

Otišao je putem prema Kočjama, tražio mjesto gdje je istresao vreću, dozivao vile, pokušavao tužnim zvucima frulice dozvati ih ponovo - sve uzalud. Od njih više nije bilo glasa.

                                                                                             PŠ Kmeti

                                                       Smiljka Šantek-Mekinić i Jasminka Uzelac