Osnovna škola Marije i Line Umag

Voljela bih

Voljela bih se vratiti u djetinjstvo.

Bez brige i bez pameti.

Voljela bih da opet mogu trčati po pašnjacima.

No većine toga što je bilo u mome djetinjstvu, više nema.

Voljela bih opet biti mala,

da se opet mogu sakrivati ispod stola za Božić.

Voljela bih da mi se vrate voljene osobe s kojima sam odrasla.

Da mi se vrati ta sreća i veselje.

Da mi se vrati vrijeme,

i da mogu ispraviti sve greške iz mladosti.

Da mi poslije svakog udarca baka poljubi rane,

i omota ih sa svojim ljekovitim biljem.

Voljela bih opet osjetiti taj prabakin zagrljaj.

Osjetiti miris i pomilovati je po kosi.

Želim se opet osjećati sigurno.

Sve sam starija i starija, 

i sve se više brinem za svoju budućnost.

Hoću li je doživjeti, hoću li je osjetiti.

Više se ne osjećam sigurno.

I svaka je suza pregusta.

Antonija Maletić, 7. d

Mentor: Božidar Cvenček, prof.

Neobična priroda

Poput vjetra, kroz krošnju ptice lete.

Lete i lete, dok majka ptićima gnjezdo plete.

Gle tamo, fini zreli kesten pade.

Kotrlja se, kotrlja i kotrlja, pa stade.

Od svoje koljevke se odvaja dok se peče.

I ukusno nas pozdravlja na dobro veče.

To je ove godine ta neobična jesen žuta,

koja malo pomalo, sve više skreće s puta.

Brr, kako je hladno i bijelo.

Izgleda da je majka priroda obukla odijelo.

Dok se mi grijemo pokraj toplog kamina,

snjegovići se vani igraju, ali nije im zima.

Ah, evo i laste vraćaju se nama,

ali u slogu, niti jedna sama.

Ali gle, dočekuje dama crna,

gle to je vrana i sva nakitom je puna.

Uh kako je vruće, idem se baciti u more.

U njemu se osjećam kao da sam došla u dvore.

Sada bi mi dobro sladoled došao.

Od vrućine otopio se, hej kud si pošao.

Antonija Maletić, 7. d

Mentor: Božidar Cvenček, prof.

LJUBAV

Ljubav je sreća,

ljubav je tuga.

Ponekad kratka,

ponekad duga.

Ljubav se slavi,

ljubav se voli.

Ali ljubav kao moja,

nigdje ne psotoji.

Moja ljubav je dobra,

poslušna i lijepa.

Moja ljubav nikad nije sama,

moja ljubav je moja mama.

Tina Njegovec, 4. a

Mentor: Marija Purišić

MORE PLAVO, MORE NEMIRNO

Na obali gledam moćne valove. Struje, huče, cvrče, viču, igraju se...Udaraju stare stijene, kruto kamenje. Govore Suncu i smiju se vjetru. Plešu s pticama, bijelim galebovima. Nose morsku vodu na sve strane, na sve uglove, na sva mjesta. Gledam i brodove što u daljini prolaze modrim morem. Oni su poput čovjeka koji hoda pustom ulicom. Voze ljude, vode ribe, školjke i rakove što se skrivaju u prostranom pijesku. Skrivaju se i skrivaju, ali more ih svejedno otkrije. More otkriva sve što se nađe na njegovu putu. Pred morem nema tajni, nema grijeha, nema tuge zato što u svačije snove more plavo, more nemirno, ući mora.

Barbara Jeger, učenica 6. d razreda

Mentor: Božidar Cvenček, prof.