Osnovna škola Marije i Line Umag

Moj put u Vrbovsko

Sve je počelo slanjem mojih pjesmica na   Goranovo proljeće .

Jednog lijepog  jutra,učiteljica iz hrvatskog čestitala mi je jer sam osvojila 2. mjesto u užem izboru na Goranovom proljeću. Nisam  se  ni nadala sa ću postići tako veliki uspjeh,bila sam jako sretna i uzbuđena. I bile smo pozvane na literarne radionice u Vrbovskom. Nestrpljivo sam čekala ta 3 dana. Torbu sam spremala malo u strahu da ću zaboraviti nešto važno.  U ponedjeljak sam otišla u školu, ali samo da se pozdravim sa svojim prijateljicama.

Pomalo me hvatao strah od čitanja svojih pjesma na literarnim radionicama jer sam jako sramežljiva.  Put je trajao 4 sata, s učiteljicom sam vodila ugodne razgovore,na kraju sam malo i zaspala vjerojatno zbog neprospavane noći od uzbuđenja. Oko nas je stvarno bio prekrasan krajolik,bilo nam je pomalo žao što nismo mogle malo stati da uživamo više.

Kad smo stigli u Vrbovsko,imali smo malo problema oko nalaženja motela,ali smo se raspitale  i uskoro je motel  bio nađen.  U motelu je bilo puno ljudi,svi su čekali i nitko nije ništa znao.  Upoznale smo se s glavnim organizatorom Marinkom Kovačevićem,i nakratko smo porazgovarali o mojim pjesma.

Polako su se svi spustili u sobu u kojoj su se održavale literarne radionice.

Upoznali smo se s piscima,održali su malo govor i krenulo je čitanje mladih pjesnika.

Imala sam veliku tremu,pomalo me panika hvatala,i svakakva su mi se pitanja motala  po glavi kao:  hoću li reći nešto krivo,hoću li dovoljno izražajno pročitati,što će drugi reći … Učiteljica me cijelo vrijeme ohrabrivala smiješkom. Čitanje i nije bilo tako strašno kao što sam mislila,pročitala sam, komentirali smo i dobro sam se osjećala. Radionice su još trajale, a ja sam bila sve umornija.

Nakon večere,uputili smo se u apartmane. U motelu više nije bilo slobodnih soba pa je nas nekoliko bilo smješteno u apartmane. U sobi sam bila sa srednjoškolcima, s dvije cure, a u susjednim sobama su bila dva dečka . Bilo nam je super.  Sobe su bile ok, samo što su posvuda bili pauci,i nije bilo tople vode baš, a u jednoj od spavaćih soba posvuda su bili tepisi napravljeni od životinja i preparirane životinje. Na početku to je bilo nekako i fora, a na kraju sve više i više  smo se  zgražali. U ponedjeljak svi smo bili uzbuđeni,i nismo baš mogli zaspat. Išli smo spavati tek oko 3:30.

Drugi dan nakon doručka,zaputili smo se prema rijeci Kamačnik. Bilo je prekrasno,hodali smo po uskim puteljcima,koji su vodili kroz prekrasnu prirodu,uživali smo u umirujućim šumovima vode. Malo me hvatao strah od hodanja po mostu,imala sam osjećaj da i nije bio tako čvrst i da bi mogli  propasti. Ali nismo.

Kad smo se vratili,dobili smo sat vremena slobodno pa smo se vratili u apartman da se osvježimo.

Te večeri  dobila sam svoju diplomu,svi su se skupili u sobi za sastanke i gospodin Kovačević je redom  čitao imena i davao nam  diplome. Jako sam ponosna i sretna.

Treći dan svi smo u sobi brujali kako nam je prebrzo prošlo i  da želimo još ostati.

Posjetili smo Lukovdol ,rodno mjesto Ivana Gorana Kovačića. Razgledali smo muzej u kojem su bili izloženi njegovi radovi i stvari. Bilo je jako zanimljivo.  Vidjeli smo i njegov spomenik. Ovo mjesto stvarno me inspiriralo i napisala sam pjesmu.

Održavala se manifestacija povodom Goranovog proljeća , koju smo gledale. Pjevalo se,čitale su se pjesme i dijelile su se nagrade za pisce, bilo je stvarno lijepo.

Nakon svečanog ručka,pozdravila sam se drugima,razmijenili smo brojeve,izljubili smo se i zagrlili,pozdravili smo se s Marinkom i svi  polako krenuli kući.

Kad smo stale malo  se odmoriti , susrele smo se s Paulom ( curom iz sobe) i njenom učiteljicom. Bilo nam  je drago da ih još jednom vidimo.

Kad sam se vratila u Umag,bila sam stvarno umorna. Kući sam ukratko prepričala kako nam je bilo i otišla sam spavati.

Stvarno mi je drago da sam dobila ovakvu veliku priliku, potrudit ću se i ponovno ću se  prijaviti. 

Ana Marija Šorgo,6.e

Zeleno bogatstvo

U gradu sivo, bučno, smrdljivo je

Zato pođi  do livade.

Skini tijesne cipele, osjeti mekoću trave.

Poslušaj pčelu što broji mrave,

Okreni se oko sebe da svaki miris uhvatiš.

Zeleni tonovi prirode neka te smire, da pronađeš svoju sreću u zelenilu.

Baci se na travu, cvijeće neka ti je u kosi,

Dok gledaš ptice koje veselo lete nebom,

trava te škaklja.

Osjećaš se slobodno jer nema zidova,

tijesnih ulica koje te sputavaju.

Popni se na najviše stablo pa kao sa promatračnice

Razgledaj cijelu livadu.

Zagrizi jabuku;

sočni sok  ti pleše na usnama.

Spušta se mrak, zrikavci ti pjevaju

Njihov pjev te uspavljuje, sve je hladnije,

A livada je sve tiša,

Uberi jedan cvijet,  stavi ga u džep i polako kreni kući

Opet u gradu si

Kao i svaki dan ,dosadno i zagušljivo je.

Ruke staviš u džepove i nađeš mali cvijet,

On te podsjeti na visoke krošnje i svježi zrak

I govoriš samoj sebi, „Bogatstvo je u prirodi,

priroda je moje bogatstvo.“

Ana Maria Šorgo,6.e

Mentor: Mirela Jovičić

Snijeg

Ujutro kad oči otvorim,

Pogledam prema prozoru.

Ne vidim mnogo samo sivo – bijelo nebo,

Kako se dižem, prizor je sve ljepši.

Vidim:

Krovove kuća,

aute, puteljke,

ulice prekrivene bijelom radošću.

Pahuljice lepršaju zrakom,

Sad pođimo vani svi,

Tko će brži, tko će prvi,

netaknuti snijeg osjetiti.

Tad odrasli probude djecu u sebi,

Bar na trenutak zaborave na probleme,

grude kotrljaju  niz ulice,

Prisjećajući se dana kad su pravili

Snjegovića bez srama.

Anđeli na snijegu posvuda, leti prva gruda

I svi se dive bijelom pokrivaču.

Smiju se svi,

u bijeloj zimi uživamo!

Ana Maria Šorgo,6.e

Mentor: Mirela Jovičić

Rijeka Mirna

S ceste gledam mirnu rijeku,

teče između kućica,

Niz brežuljke se previja,

životinje priziva,

Travu zalijeva.

Da bar imam oči rijeke,

Da se svi dive mojoj plavoj boji,

Da kupam ljupke ptice,

Da gledam prvi let

Male lastavice,

Da sam izvor života !

Približavam se rijeci,

Ona sve glasnije šumi i šumi,

I sve više žubori,

A mene

Svaki šum smiruje.

Ana Maria Šorgo,6.e

Mentor: Mirela Jovičić