Osnovna škola Marije i Line Umag

Tečnost (fluentnost) pretpostavlja govorenje s lakoćom, bez oklijevanja, pogrešaka i ispravljanja. Proizvodnja tečnog govora je izrazito složen, multidimenzionalan proces. Netečan (nefluentan) je onaj govor u kojemu se javlja povećan broj oklijevanja, ponavljanja, zastoja, ispravljanja, poštapalica, stanki.

U poremećaje tečnosti govora ubrajamo:

• Mucanje (eng. Stuttering)
• Brzopletost (eng. Cluttering)
• Mucanje s obilježjima brzopletosti
• Brzopletost s obilježjima mucanja
• Netečnosti se pojavljuju i u govoru male djece tijekom intenzivnog perioda ovladavanja jezikom i govorom. Takve netečnosti nisu zabrinjavajuće i u tim slučajevima govorimo o normalnim netečnostima. Međutim, kada netečnosti postanu učestalije i značajno narušavaju komunikaciju, tada govorimo o poremećajima tečnosti govora, koji su jedno od primarnih područja logopedske djelatnosti. Diferencijalna dijagnostika mucanja i sindroma brzopletosti može biti teška zbog toga što ta dva poremećaja imaju slične karakteristike i često započinju zajedno.

Mucanje je sindrom brojnih manifestacija na govornom, jezičnom, psihološkom, fiziološkom, tjelesnom i socijalnom području. Sama definicija ukazuje na složenost samog poremećaja.

Govor u osoba koje mucaju karakteriziran je čestim ponavljanjima dijelova riječi (glasova i slogova) i kratkih, jednosložnih riječi, produžavanjima glasova, zvučnim ili bezvučnim pauzama/blokadama i govor obilježen sveopćom napetosti ili naporom pri izgovaranju.

Osim primarnih, govornih karakteristika, mucanje je često obilježeno takozvanim sekundarnim karakteristikama. To su ponašanja koja prate mucanje ili proizvedena u nastojanju da se mucanje izbjegne, a također narušavaju cjelokupnu tečnost govora.

Uključuju:

• Ometajuće zvukove (npr. nakašljavanje, umetanje čestih poštapalica i drugih glasova)
• Facijalne grimase (npr. pojačano treptanje, stezanje čeljusti)
• Pokrete glave (npr. klimanje glavom)
• Pokrete ekstremiteta (npr. tapkanje s nogama, pucketanje članaka prstiju)
• Izbjegavanje određenih glasova ili riječi (primjerice zamjene riječi, umetanje nepotrebnih riječi, okolišanje)
• Povećanu fiziološku aktivnost (npr. povećan krvni tlak, crvenilo kože, pokreti zjenica, aktivnost moždanih valova)
• Razna afektivna obilježja (npr. izbjegavanje govora, smanjeno govorenje, izbjegavanje raznih socijalnih situacija zbog straha od mucanja, i slično).

Tradicionalno se smatra da je učestalost mucanja 5%, dok novija istraživanja sugeriraju da se radi o 8%. Prosječni omjer muškaraca i žena koji mucaju 3:1.

Kliničari se uglavnom slažu da razlikovanje normalne netečnosti i težih oblika mucanja ne predstavlja problem. Broj jedinica ponavljanja smatra se najvažnijom informacijom koja može olakšati razlikovanje početnog mucanja i normalne netečnosti. Ponavljanja koja sadrže 3 ili više jedinica ponavljanja (npr. ba-ba-ba-balon) karakteristična su za mucanje, dok su iznimno rijetka kod normalno tečne djece.

Brzopletost je poremećaj tečnosti čiji su segmenti konverzacije u govornikovom materinskom jeziku zamijećeni kao jako brzi, neregularni ili oboje.

Sindrom brzopletosti obilježen je smanjenom razumljivosti govora zbog:

• Povećane, iregularne i/ili neprikladnom govorne brzine
• Prenaglašene koartikulacije kojom dolazi do pretjeranog skraćivanja i brisanjem slogova
• Abnormalnih pauza, naglasaka ili govornog ritma koji narušavaju prozodiju
• Prečestih i pretjeranih normalnih netečnosti (npr. umetanja poštapalica, „um“).

Mucanje je govorni poremećaj u kojem je tijek govora isprekidan ponavljanjem slogova, glasova, produžavanjem glasova, umetanjem poštapalica, zastojima, ispravljanjima. Takav govor može biti praćen crvenilom lica, podrhtavanjem brade, treptanjem očima, isprekidanim disanje i dr.
Mucanje se najčešće javlja kod djece između 2. i 6. godine, u vrijeme intenzivnog razvoja govora.
Tijek razvoja mucanja se ne može predvidjeti. Ishod mucanja pa i normalnih dječjih netečnosti kao što su zastoji u govoru, ponavljanja, oklijevanja ovisi između ostalog i o stavu okoline prema djetetu koje muca. Ako je okolina ta koja dijete ispravlja i osvještava njegov način govora, veće su šanse da se mucanje fiksira u poremećaj. Primjereno postupanje roditelja i ostalih članova obitelji prema djetetu može ublažiti simptome mucanja.
Svaka je obitelj specifična i sljedeće preporuke nisu univerzalne. Roditelji bi trebali procijeniti što vrijedi za njihove uvijete i način življenja, što vrijedi za njih i njihovo dijete. Isto tako nije dobro stvarati djetetu velike promjene nego odabrati jednu ili dvije preporuke te ih postupno uvoditi u svakodnevni život. Koliko god je važno uvesti promjene u djetetovom okruženju i primjereno postupati prema djetetu isto tako je važno jačati djetetovu sigurnost, samopouzdanje, jezične i motoričke vještine, iznalaziti strategije nošenja sa prisutnim problemom.

Korisni su sljedeći postupci:

•  Osigurajte opušteno obiteljsko okružje koje daje dovoljno prilika i vremena za govorenje, osigurajte vrijeme kada ćete vi i dijete moći govoriti bez ometajućih faktora. 
• Pokušajte se osloboditi kritiziranja ili negativnih reakcija na dječje netečnosti. Trudite se ne pokazivati zabrinutost, zbunjenost, ljutnu, strah. 
• Nije dobro ako tražite pravilno ponavljanje riječi kada dijete zamuca. 
• Ohrabriti dijete u verbalnom obraćanju ljudima. 
• Slušajte pažljivo što dijete govori a ne kako govori, ako skrećete pozornost na sadržaj, šaljete djetetu poruku da ga slušate, da vam je važno to što govori. 
• Ako sami govorite nešto sporije i opuštenije smanjujete pritisak na dijete, ono će govoriti tempom primjerenijim za njega. 
• Čekajte da dijete kaže započetu riječ, ne pokušavajte dopunjavati dječje misli. 
• Ako je dijete zabrinuto oko svog govora i ako pita zašto tako govori, nemojte izbjegavati razgovor o tome. Razgovarajte otvoreno i objasnite da i drugi ljudi i djeca imaju teškoća kao nošenje naočala, slabiji sluh, teško hodanje ali da to ne umanjuje njegovu vrijednost i vašu ljubav prema djetetu. Učenje govora možete usporediti s učenjem vožnje bicikla, plivanja ili bilo koje druge vještine. 
• Ne preporuča se prekidati dijete dok govori. Čak i djeca koja ne mucaju imaju ozbiljnih teškoća s tečnošću kada pokušavaju nastaviti govoriti. 
• Dobro je smanjiti zapitkivanja. Odrasli govore složenim jezikom, postavljaju otvorena pitanja koja zahtijevaju komplicirane odgovore. Bolje je komentiranje svojih postupaka ili nekih događanja koja mogu asocirati dijete na ono što želite čuti od njega. Spontano pričanje i spontano informiranje je puno efikasnije od bujice pitanja. 
• Ako dijete ima loš dan i muca jače, ponudite mu negovorne aktivnosti kao što su slikanje, crtanje, modeliranje ili bavljenje nekim sportom. 
• Budite dosljedni u disciplini, dogovorite pravila ponašanja i poštujte ih. 
• Roditelji su jako ponosni na dijete kada ono nauči pjesmicu ili zna ispričati priču. Međutim, traženje od djeteta da to čini pred drugima može pojačati intenzitet mucanja.
• Nije dobro tražiti od djeteta da govori dok plače ili dok je ljutito. 
• Hvalite dijete kad god to zaslužuje, potičite njegovu sigurnost u sebe i samopouzdanje. 
• Ne šaljite poruke «nije dobro»-nego «ti to možeš». 
• Osjećaji sigurnosti, povjerenja, ljubavi i topline su izuzetno važni za svako dijete, osobito a djecu s razvojnim teškoćama kao što je mucanje. 

Sardelić, S., Brestovci, B., Heđever, M. (2001). Karakteristične razlike između mucanja i drugih poremećaja fluentnosti. Govor: časopis za fonetiku, 18 (1), 45-60.